BLOGGIRANJE

Što prešutim napišem

Neopisivo stanje je kada saznaš da tvoje Osiguranje osjećaja i cijelu Zemlju čuda čitaju i u Pakistanu, Francuskoj, SAD-u, Austriji, Njemačkoj, Grčkoj, Irskoj, Crnoj Gori… u Omanu! Tako je… čak i u Omanu. Morala sam da pitam Google gdje je Oman. Sramota me što ne znam, ali pravdam se da nikad ni u školi Geografiju kao predmet nisam nešto obožavala. Zato sam sad “o(d)guglala”. Neopisivo, skoro identično stanje kao ono kad te neko davno tvoj poslije tri godine pozove na razgovor da ti kaže kako te još uvijek voli. Sve je moguće, znaju oni koji su pročitali Jutarnji monolog, bar jednom. Ja ne znam, nisam odavdje. Trenutno sam na putu za Oman. I pišem knjigu…

Moja prijateljica koristi jednu zanimljivu metodu izražavanja misli, stanje koje je uznemirava ispiše na papiru i onda ga pocijepa. Kaže da je nakon toga prosto nemoguće ponovo sastaviti pocijepane komade u cjelinu i pročitati napisano. To je dobro raditi u situacijama kada nemaš sa kim da podijeliš svoje najveće strahove (a ne ide ti se ni psihologu ni psihijatru), baciš ih na taj način u vjetar i više te nije strah. Nisam pokušala takvu metodu jer za razliku od nje ja svoje zapisane misli čuvam. Prepisujem ih i sklapam cjeline koje će moći i drugi čitati. Prije toga, naravno pročitam nekoliko puta jer ako ih ja mogu čitati onda će moći  i drugi.

Zašto pišem?! Zato što je to jedini i najbolji način da se izrazim. Volim da slažem sve te riječi u rečenice i da ih osjećam.

Čitanje, pisanje, a između toga proučavanje je ono što me zaokuplja u poslednje vrijeme. Lažem, to je ono što me zaokuplja ODUVIJEK. Mada ponekad i nije baš dobro puno čitati i pisati, nekad je bolje nešto i ne znati i prešutiti. Jer, kad ne znaš onda i ne šutiš pa i ne pišeš. A kad znaš i šutiš, onda pišeš.

Pišem zato što nekad prešutim. Ne mogu baš uvijek naći pravi način, prave riječi a pogotovo rečenice da ispričam sve svoje misli a ne želim da neke samo tek tako odu u vjetar. Zato šutim i pišem.

Ne pišem samo svoje misli, ponekad znam pisati i spisak svih onih ljudi koji su me podržavali i čitali moje tekstove. Ne želim nekog zaboraviti kada budem na prvoj stranici knjige pisala Zahvalu.

Do tad… zahvaljujem se (ovdje) svima koji su me inspirisali, podržavali i gurali naprijed, ali i onima koji su me vraćali nazad. Njima upućujem posebno veliko HVALA. Jer, dok se njima budem zahvaljivala tokom svoje svečane promocije u pozadini će se čuti Šemsin hit iz 80-tih. Na njihovu (ne)sreću umjesto kapitulacije potpisujem knjigu. Kapituliraću samo ako promocija bude u lokalnom Centru za kulturu.

Zahvaljujem se mojim susjedima iz Srbije i Hrvatske, tamo se najviše pričalo o mojim tekstovima. Svima koji su pročitali bar jedan moj tekst i ostavili cijenjeni komentar upućujem najiskrenije HVALA jer time sam već uspjela u životu. Hvala svima i koji su progledali kroz prste mojim gramatičkim i životnim greškama sklopljenim u priče sa naslovima koji su nekada nastajali i prije napisanog teksta a nekad na kraju, kao zaključak. 

Posebno HVALA Negoslavi i njenom blogu, koja me „natjerala“ da naučim biti „tehnički“ pismena i na svaki tekst postavim poveznicu ka društvenim mrežam, jer kaže da je to veoma važno za promociju.

Zahvaljujem se i mojoj frizerki koja mi je svaki puta po nekome pošalje pozdrav i jedna je od onih kojoj sam svojim tekstovima promijenila pogled na svijet. Kaže da je čak nekoliko puta pročitala neke moje tekstove, najdraži joj je Nemoj da ideš mojom ulicom. Ali, nije jedina. Mnogi su mi se javili nakon što sam objavila taj tekst. 

Niko nije sretniji od blogera kojem se čitatelji javljaju i hvale njegov rad. „Nitko na ovim prostorima nema tako jednostavan, lijep i satiričan, a ujedno iskustveno pametan način pisanja“. Hvala, Deane, pocrvenila sam…

– Nemam pojma, kod kuće je i ne znam šta radi, možda i piše knjigu. Ona je vazda u nekim papirima. Nije ni progovorila a čitala je novine. Sva onako malena legla potrbuške na sred sobe i čita.

Tako će vam reći moja mama ako je pitate zašto sam izabrala da studiram Novinarstvo. Ona ne čita moje tekstove jer bolje barata sa brojevima, ciframa i bankovnim računima pa sve nekako imam osjećaj kao da su me zamijenili u bolnici. Ja k’o neka umjetnička duša nekad samo šutim i sve nešto pišem, oblikujem, uređujem, dok ona računa…

Posebno hvala naravno mojoj mami, do koje ni poveznice za društvene mreže ne mogu doći jer ona nema FB profil i ne zna koliko sam ja prijatelja upoznala pišući i uređujući svoj blog. Ali će znati za promociju izabrati odgovarajuću haljinu i otići kod frizerke.

A ja kao vatreni navijač ljubavi, u crvenoj haljini, na svojoj promociji potvrđujem da me babice nisu zamijenile u bolnici. Dobro mi stoji. Ali, kome ljubav ne stoji dobro?! I mojoj najboljoj prijateljici se sviđa ta Jedna nijansa crvene. Njoj se također zahvaljujem što me odvela na premijeru priče o Greyu i Anastaziji u toj u istoj haljini. Dok su se svi farbali u sivo, ja sam se opet ofarbala u ljubav. Onda sam ujutru objavila svoju priču o nekoliko obojenih Gospodina.

– Pročitala sam ti jutros onaj tekst. Stvarno imaš dara, svaka ti čast!

Reče mi ista ona moja prijateljica kojoj svaku veče na viberu pričam o svojim kulinarskim umijećima i vještinama. Ista ona sa kojom razmjenjujem iskustva ispijanja kafe sa našim potencijalnim “frajerima”. Sa svakim se pozdravimo uz slavnu rečenicu: Lijepo je bilo poznavati te.

Zahvaljujem se ja i mojim komšijama iz ulice. Oni su mi jedna od najvećih inspiracija. Ovaj moj prvi komšija je posebno kriv što ja pišem. Htio on tako jedno jutro da promijeni komšiluk i da nas napusti, ali se predomislio u poslednjem trenutku (HVALA BOGU!) jer Nema odustajanja! Naravno da nema. Da sam ja odustala ne bih sad imala ovoliko čitateljstvo.

– Znaš, ne bi trebalo samo da pišeš. Treba da izađeš malo iz zatvorenog prostora, da putuješ, družiš se, ipak si mlada, lijepa i atraktivna, trebaš to iskoristiti.

Tačno je da bih trebala negdje otputovati, na primjer do Pariza. Šta mi fali, začas je to. Tamo se nalazi sva ljubav a ja sam poznata kao neko ko voli ljubav. Ne znam samo da li da idem sama ili da povedem i onu radnicu sa Biroa. Koliko sam je puta u ova protekla tri mjeseca posjetila i od nje tražila neke informacije tačno će pomisliti da sam zaljubljena u nju.   

 „Stavi me u jednu“… kaže mi jedan gospodin, kojeg ganjam ova tri mjeseca da me stavi u firmu. Hoću, ali kad budem pisala za Avazovu Crnu hroniku ili RTL-ov Galileo. Ti si više nekako slučaj za istraživanje. Od kako sam za takve k’o ti postala „pasivna“ mislim da bi me samo Fojnica (lječilište) aktivirala. Nije ni čudo što sam se izjasnila da “Ne tražim posao” (?!) i što sam odlučila samo da pišem.

Na kraju, poslednjoj ali ne najmanje bitnoj, prijateljici Cici se posebno zahvaljujem. Ona je “kriva” što je čitala moje tekstove kad niko nije. Trpila me je kad još niko nije ni čuo za mene. Nijedan još nisam objavila a da ga prethodno nisam poslala njoj na “kritiku”.

– Nisam ja kriva što ti dobro pišeš. Bolje ti je šuti i idi nešto napiši.

Tako me je otjerala i natjera da napišem i Ljubavnu. Za Farah. Kaže lahko ću ja to, Ljubavna… nije to ništa. Zato sam izabrala (opet) jednog Gospodina kojeg sam nedavno slučajno upoznala a znam da će joj se svidjeti. I to onog dana kada se usudio pokazati nježnost.

Zato i mislim da je dovoljno Big da ga stavim u priču.

A on… pored mene u svečanom odijelu, zahvaljujemo se svima koji (me) čitaju, na toj mojoj svečanoj promociji… Sav onako ponosan, gospodin – niko k’o on. Došao da proda neku sirovu naftu i završi još neka finansijska ulaganja, a ja krenula da ga intervjuišem o kojekakvim stranim ulaganjima i svim tim bitnostima za našu državu pa ga nesvjesno zaljubila u sebe. I on sad hoće da kupi Centar za kulturu, sa cijelim okolnim zemljištem i fontanom, sve zbog ljubavi. Kaže kako ne želi da se ponovo prijavim na Biro i tražim informacije, nego da budem privatnik. Gospodin čovjek, ima svoje ljude. Moj zadatak je, kaže, samo da pišem. Našao mi i izdavača. Idem sa njim u Oman. Čim završim ovaj tekst…

Evo me sva k’o Anastazija, saplićem se, pa sve pođem da se prostrem koliko sam duga i široka.

I sve iščekujem kad će mi spasti jorgan pa da se probudim.

Ma kakav Oman i kakvi bakrači a i kakav ba Gospodin – ko je k’o on. Danas je 1. April – pravo vrijeme za pravu šalu i mene u pokušaju da nekog nasmijem! Jedino nije šala da se saplićem, ali od smijeha, suza i sreće, jer je moja Cica na današnji dan, prije 13 godina, prvi puta postala majka! Tačno ne znam šta bih od sreće, jer zahvaljujući njoj ja sam u svijetu zvanom BLOG.

Photo: Ilustracija/GoogleImages

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

error: Content is protected !!