PISANJE IM ŽIVOT ZNAČI

Putnik za svugdje

Možete li zamisliti jednog elektro – tehničara koji piše poeziju, jednog novinara koji je htio biti doktor ili jednu mladu damu na čelu firme koja se bavi metalnom industrijom?! Teško, ali ipak postoji. I zamislite – savršeno funkcioniše.

Minela, u ličnoj karti Ćosić a širokoj narodnoj i čitalačkoj masi poznata i kao Moranjkić, je upravo to… Spoj nespojivog. Ponekad je vatra, ponekad voda. Ratnik koji sanjari. Sanjar koji se bori. Svojom nježnošću osvaja, svojom snagom motiviše. I možda se upravo zbog toga savršeno snalazi u haosu i kriznim situacijama?! A možda i ne, ko će ga znati… zato što se u njoj stapa nekoliko “kontradiktornih” osobina. Po mnogo čemu je poznata i priznata ali nekako je ipak najpoznatija kao prijatelj, u pravom smislu te riječi.

– Ljudi koji me poznaju kažu da sam odan prijatelj i to mi je baš kompliment jer me kroz život vode dvije krilatice: „Pusti druge da budu u pravu a ti budi sretan“ i „Budi ljubazan uvijek“. Ne kažem da uvijek uspijevam u tome, ali znam da se jako trudim.

Svako od nas je do kraja života nepročitana knjiga.“

Oni koji je poznaju kažu da je odlikuju nesebičnost, odanost, razumijevanje, skromnost i da je nadasve jedna iskrena topla ljudska duša koja je spremna praštati. Njeno srce je veliko za sve ljude. Baš za sve, čak i za one manje dobre.

Da je spoj kontradiktornosti koji odlično funkcioniše kroz svoje poslovne angažmane je to najbolje dokazala.

Radila je kao novinar u pisanim i elektronskim medijima (nekoliko njih), prezenter vijesti, voditelj zabavne emisije, novinar na terenu, novinar u redakciji „Azre“ , PR menadžer i HR menadžer u jednoj slovenačkoj firmi, organizator prvog Soda demo festa, voditelj kampanja, moderator promocija knjiga… a onda se otisnula u turističko-ugostiteljske vode. Bila je jedno desetljeće direktor gradskog hotela u Lukavcu kao i direktor jedne firme koja se bavi metalnom industrijom, zatim i zastupnik/saradnik u liderskoj osiguravajućoj kući.

Trenutno obavlja poslove direktora JU Javna biblioteka Lukavac i o tome ne voli govoriti kao o funkciji, zato što, kako kaže i sama, ljudi to nastoje provući pod titulu a ne radno mjesto. Tako da za sebe kaže da je radnik iz radničke klase, koji do srži vjeruje kako samo trud i iskren „nijet“ mogu dovesti do pozitivnih rezultata.

– Nijednog posla se ne stidim, svaki je ostavio pečat i oblikovao me u ovo što sam danas. Svako iskustvo mi je neizmjerno pomoglo u trenutnom angažmanu zbog kojeg sam presretna. Biti na čelu ustanove kojoj je svrha promovirati pisanu riječ i razvoj čitalačke svijesti je ogromna čast i još veća obaveza. Svaki vaš korak i potez se vagaju i nikada se ne zna koji tas može prevagnuti.

“Dobila sam mnoge nagrade iz domena književnosti i na svaku sam ponosna i jako zahvalna.”

Međutim, da je pisanje nešto u čemu se uvijek pronalazila počelo je izlaziti na površinu još u njenim srednjoškolskim danima.

– S obzirom da smo se moja najbolja drugarica i ja uvijek družile s dječacima i izgledale kao oni upisale smo elektrotehničku i nimalo se nisam pokajala. Mada sam oduvijek mislila da ću upisati Medicinsku školu i postati doktorica. Tamo su krenuli i prvi ozbiljniji novinarski počeci. Oformili smo časopis „Otpornik“ sa pravom redakcijom i izašlo je nekoliko brojeva.

Nakon toga sam upisala Elektrotehnički fakultet i upoznala ljubav života. Sve su to lijepe uspomene iz đačkog doba.

Odavno…
Biva već pseća godina
Kako je kutija
Važnija od sadržaja
Stoga,
Umotaj me u skupi celofan
Počasti svojim savršeno zašivenim
Džepom na farmeru
I znat ćeš
Da je forma pobijedila
Suštinu
!

Kada je saznala da je na Univerzitetu u Tuzli oformljen i Odsjek za žurnalistiku napustila je Elektrotehniku i predala dokumente za prijemni ispit. Prošla je i sve dalje je historija. To dokazuje da je njena ljubav prema pisanju jača i od električne energije.

– Pripadala sam drugoj generaciji „Tuzlanske žurnalistike“ i studiranje su obilježili divni ljudi kako kolege tako i profesori i još ljepše dogodovštine iz tog perioda. Ali i puno rada i truda. Kolegica Zina i ja smo tokom studiranja počele i sa profesionalnim bavljenjem ovim poslom. Novinarstvo je zaista jedna velika ljubav koja će trajati dok me ima.

“Prijateljstvo se ne bira, ono biva, ko zna zbog čega, kao ljubav.”
– Meša Selimović –

Reći nešto da nije malo, da nije previše, a opet sve spomenuti, opisati, napisati… MINELA – reći i ustati. Poznajem je kao Ljubi. Ljubi piše pjesme, poeziju, romane. Puna je energije, života, radosti… spremna za priču, šalu, ozbilnje teme, kafu ali onu negdje „daleko“. Znaju one koje piju tu kafu koliko je “to” daleko.

Od kako se poznajemo, dakle više od 20 godina, uvijek je nešto pisala. Na fakultetu je i crtala po klupama… Kada je počela objavljivati „djeliće“ svoje poezije na Facebook-u pokazala nam je da je i više od pjesničke duše. Ona je jedna cjelovita ispunjena duša koja svoju „vječitu inspiraciju“ ispoljava na najbolji mogući način – riječima. Njene pjesničke riječi i rečenice, stihovi protkani ljubavlju, dobrotom, navode čitaoce na duboko razmišljanje o ovoživotnim vrijednostima.

Minela je skromna osoba koja rijetko priča o sebi i svojim uspjesima. Za kratko vrijeme uspjela je vratiti kulturna dešavanja (izložbe, pjesničke večeri, promocije knjiga..) u Bilblioteku Lukavac. Čestitam joj na tome, nadam se da će to trajati i da će svojom borbenošću i upornošću uspjeti pokazati (iako je to već DOKAZALA) da su znanje, volja, zalaganje predvodnici uspjeha. A ona je uspjela. Uspjela je oko sebe okupiti tim umjetnika, prijatelja koji je naprosto obožavaju i o njoj uvijek u superlativu pričaju.

– Zinaida (Zina) Halilagić, kolegica i prijateljica –

Pisanje i ona žive u simbiozi.

Minela nije ona klasična žena koja uživa u šopingu (ona ga zapravo nikako ne voli), ili tretmanima, ali kaže da se divi ženama koje to ispunjava. One će zapravo možda i najbolje razumjeti da je njena ljubav prema onome što napiše jednaka ljubavi šopingholičarke prema novom komadu odjeće ili paru cipela. Totalna euforija i zaljubljenost.

– Pisanje je ono što sam. Poezija i ja smo neraskidiva veza. Bez nje moje bistvovanje na ovozemaljskom životu ne bi imalo smisla jer pišem otkako znam za sebe. Starija je od svih mojih ljubavi.

Iz ljubavi prema pisanju rodila se i knjiga “Cesta za nigdje”. A pisala ju je punih 20 godina…

– Naslov je došao iz otpora prema situaciji u kojoj se kao kompletno društvo nalazimo i u kojem smo svi pomalo zakazali. Riječ je o zbirci poezije podijeljenoj u dva ciklusa. Prvi obiluje socijalno-društvenom tematikom ali i religioznom u smislu poimanja svijeta u kojem živimo. Drugi je prava lirska poezija o ljubavi, onoj kompletnoj – žene prema muškarcu i obratno. U knjizi ima i nekoliko pjesama sa tematikom sevdaha, kao i par prelijepih fotografija multimedijalnog umjetnika a mog velikog prijatelja i časnog čovjeka Branislava Lukića Luke.

Knjiga je uglavnom autobiografskog sadržaja i napisala ju je nekome ko joj je, kaže, inspiracija cijeli život, svojoj prvoj i vječnoj ljubavi. Za uzvrat je dobila ogromnu ispunjenost i ljubav. Ali i čast što su neki ljudi od pera (posebno njeni recenzenti slavni Bera – Miladin Berić i Meša Pargan) kazali da nešto vrijedi. 

– Ako mislite da se knjiga piše radi zarade, varate se. Doduše, taj luksuz imaju vjerovatno poznata imena. Ja ga nemam, ali sam veoma ponosna što sam podigla kredit i sama finansirala svoju prvu knjigu i što sam bila u prilici to uraditi.

“Poezija i ja smo neraskidiva veza.”

Na promociji njene zbirke poezije “Cesta za nigdje” se najbolje može vidjeti i uvjeriti koliko pozitivnih ljudi okuplja oko sebe i koliko je ljudi kao takvu cijene. Od glumaca, pisaca, pjesnika do muzike, sve je ukomponovano u jednu lijepu priču kao okvir njenog karaktera i poezije koju piše.

– Promocije knjige „Cesta za nigdje“ imala sam u svom Lukavcu i Tuzli. Moja zamisao je bila da to ne bude klasična promocija nego pjesničko veče uz muziku i smijeh sa pregršt dragih umjetnika. To se i ostvarilo. Jedno veliko hvala dugujem: Miladinu Beriću (Banja Luka); Meši Parganu (Tuzla); Nihad Mešić River (Tuzla); Senada Užičanin (Tuzla); Selena Berić (Banja Luka); Ernad Musić (Srebrenik), Jakub Džafić (Gračanica); Tarik Sakić (Puračić), Aldin Hodžić (Dubrave); Branislav Lukić (Lukavac); Denis Dugonjić (Lukavac); Amar Velagić (Lukavac) , neprevaziđenom i nenadmašnom prijatelju, čovjeku i glumcu Irfanu Kasumoviću koji recituje moje pjesme, prijatelju, insanu i kolegi Izenu Hajdareviću (nenadmašan voditelj ) te muzičkoj pratnji prof. Mirzi Sitareviću i Asmiru Handžiću. To je moja pjesnička karavana koja me prati na promocijama jer ih i pravimo tako, da posjetelji vide koliko nas ima i kako nam je misija da širimo ljubav i brišemo granice.

Minelu sam upoznala ‘99 na prvoj godini studija, zajedničkog nam odsjeka Žurnalistika, u Tuzli. Iza prelijepog i nesvakidašnjeg imena krila se ista takva djevojka, pomalo samozatajna koja je uvijek imala osmijeh za svakoga… Teško je opisati Minelu samo riječima, voljela bih kada bih mogla prenijeti emociju, jer ta žena je čista emocija. Drugačija je i ne uklapala se u stereotipe kojih na Balkanu ima i previše. Podsjeća na neke filmske dive koje su dame prije svega, strastvene, nježne a u isti mah kriju ogromnu snagu ispod svoje nježne vanjštine. (Već vidim crvenilo na njenom licu zbog ovog mog opisa ali zaista tako.)

Kada je prvi put rekla da piše poeziju nije me to uopšte iznenadilo, nekako mi je to išlo uz nju (kao da je oduvijek bilo dio nje). U njenim stihovima će se mnogi od nas pronaći i živjeti s njom tu bol, tugu, ljubav, bijeg od stvarnosti, ponekad i nadmoć nad samim sobom samo da bi ostali svoji i vjerni svojoj emociji.

Željno iščekujem njen roman koji je u najavi jer vjerujem da će biti hit i ujedno osvježenje u svijetu čitalaštva. Želim joj još mnogo napisanih i pročitanih stranica, da bude uvijek okružena ljudima koji joj daju energiju a ne uzimaju.”

– Edina (Dina) Salkić, prijateljica –

Lektori gotovo da uopšte nisu imali posla sa njom jer je obrazovanje učinilo svoje. Čak je bila i recenzent i lektor/editor nekim autorima. Međutim, koliko joj je pomoglo obrazovanje novinara u pisanju poezije opisuje kao mač sa dvije oštrice.

– Definitivno ono što smo učili na fakultetu (posebno Stilistika) nije odmoglo. Ipak, način novinarskog razmišljanja pri pisanju mi je ubio maštu. Novinarstvo vas uči da budete jasni, koncizni i objektivni pa se tako postavite tamo gdje ne treba, gdje samo treba pustiti mašti na volju. Nekad sam zbog toga „zbrkana“ a nekada „privilegovana“ jer sam novinar.

Pa ipak piše. I pisala je. Njene pjesme i priče su objavljivali razni portali, od kojih posebno izdvaja i onaj Stop nasilju nad ženama, gdje je poezijom objasnila svoj stav o tome…

Poneki uzdah

Na kraju neizgovorenih riječi

Njen umorni poljubac

I njegovo Nije mi ništa

Toliko istih sudbina

Sa posljednjeg i prvog sprata

On i ona

Ljubavi nama sliče

I onda kada smo gubili dah

I kad je ponos bio preči

Umjesto osmijeha udarac

I riječi pa stvarno

Nije mi ništa…

Pročitaj više…

Svojim poimanjem braka i ljubavi uopće stalno izaziva žestoke polemike u društvu u kojem se kreće.

– Brak je za mene funkcionisanje dva nesavršena bića koja bi trebalo jednako dobro da funkcionišu i u paru i samostalno, sa puno tolerancije i slobode. Ja sam vjetar koji se ne da vezati ali ne volim ni da vežem. Osobi koju volim se trudim biti konstantna podrška i „tjerati“ je (naravno muško je u pitanju) da bude jača od sebe i da stalno testira svoje granice i razvija vlastite hobije. Bitno mi je da je moj izabranik društven, da uživa u sitnicama i da ima urođenu empatiju prema slabijim od sebe. Mislim isto tako da nije lako biti u vezi sa umjetnikom jer nismo konvencionalni i imamo svoje „prijenose“.

„Ja sam vjetar koji se ne da vezati ali ne volim ni da vežem.“

Najviše se trudi biti dobra kćerka jer sve što je danas, kaže, može zahvaliti svojoj majci i porodici. Za svoje najdraže nastoji da uvijek bude na raspolaganju.

-S druge strane kćerka sam koja nazove majku u 15 h i kaže „Šta radiš? Pakuj se večeras idemo na put“. Volim iznenaditi ljude do kojih mi je stalo i neprestalno poklanjati. Uvijek  mislim o tome kako smo samo putnici na ovom svijetu i da se trebamo truditi ostavljati lijep trag za sobom. Roditelji nisu vječni, nije niko od nas i zato nam je privilegija stvarati uspomene sa njima dok su nam tu. Naravno, griješila sam mnogo, ali što sam starija ponosnija sam i na greške jer sam iz svake nešto naučila.

Posjeta delegacije iz Njemačke JU Javnoj biblioteci Lukavac

Posao je nešto u čemu uživa i dok objašnjava navodi da pri tome ne misli na posao u klasičnom smislu. Smatra da su i kućanski poslovi isto tako teški i odgovorni posebno za žene koje su se ostvarile kao majke.

– Ja nisam ta sretnica ali uživam kada vidim posvećene majke. Na svoj posao ne gledam samo kao na radnu obavezu, ja se zaista maksimalno dajem da od ničega napravim nešto i da uvijek budem dio rješenja a ne problema. Volim reći kada nešto ne znam, tražiti pomoć, ali nisam klasični direktor nego onaj luckasti, pun entuzijazma i želje za nekonvencionalnim projektima i stvarima koji ruše stereotipe da nešto mora po p.s – u i samo tako. E onda uradim sve naopako i naglavačke.

Otvaram prozor puštam jučer da ubije sutra

Pasivno žalim.

Danas?!

Danas je ptičje govno na prljavom staklu šoferšajbe plavog očuvanog auta prekrilo u zanosu ispisano “M voli te tvoja žena”.

Pasivno žalim. Ne znam koga vise?! Autoricu, pernatog letača ili njegov sadržaj.

Pogled mi mami filodendron dok guta prašinu.

Možda i haubu… majku mu…

Pasivno žalim… Ne, lažem… Zavidim.

Jer, duša nije list da proguta ili zbaci prašinu ni grinje… Samo se umara od onoga što za se veže a trebala je samo pustiti…

Poput ptice… dok prekriva “M. voli te tvoja žena”

Minela Moranjkić 18. 10. 2019. 23:30

Minela piše nesvakidašnje tekstove. I nije od onih koji ih promoviše putem bloga, web stranice gdje sakuplja poene, čitatelje ili novac. Ne, ona piše za sebe i svoju dušu. Ali i dušu svih onih koji vole, žive i dišu poeziju. Jedan od komentara na njeno pisanje je bio da samo ona zna kako riječi naučiti da plešu. Savršen opis.

– Volim papir i osjećaj papira u rukama. I puno čitam knjige. Od blogova čitam tvoj (znaš da sam fan i ponosna na tebe, naša Keri) i Brankicu Damjanović.

“Jednom novinar, uvijek novinar. Mi smo valjda programirani da razmišljamo tako čak i kad se resetujemo.”

U zadnje vrijeme piše tekstove za kompozicije. Jednu je već publika u Lukavcu imala prilliku čuti tokom promocije „Cesta za nigdje“. Muziku je komponovao Asmir Handžić, stil je tamburaški a odsvirana na gitari. Zove se „Jurite konji vrani“.

– Napisala sam još dvije knjige. Kod mene se sve lagano krčka i nešto čeka: novi tajming, novi kredit, ali su u globalu gotove, još recenzije i onda… možda se pokrenem. Jedna je zbirka poezije, prava lirska, radnog naslova „ Mjesečeva kći“, a druga je roman sa radnim naslovom “Savršeno istempirana nesreća”. (Veoma sam ponosa na njega jer sam prevazišla strah od pisanja romana. Potpuno drukčiji stil od svega pročitanog.)

“Sve se stigne uz odličnu (ne)organizaciju.”

Inspirišu je obični ljudi sa svojim strahovima i borbama. I naravno ljubav… ljubav prema svemu. Kad ne piše onda čita ili sluša muziku. I pleše. Uživa u sitnicama i baš te sitnice su ono što je čini sretnom.

Uz sve obaveze stigne otići ponekad u pozorište sa prijateljicom, u kafanu na tamburice, koncerte i trudi se biti društveno aktivna i korisna. Fitnes ili šetnja radi zdravlja su s godinama, kaže, prioritet.

– Ujutro ustanem i prvo trčim na prozor i pogledam nebo i zahvalim što je svanuo još jedan dan a ja u njemu. To traje od predškolskog doba i zbog tog rituala sam presretna jer je jedina konstanta u mom životu. Tuširanje, kafa, mailovi, odlazak na posao i posebno uživanje kada nam dolaze učenici iz škola i mališani. Zatim prelistavanje obaveza sa kolegama, raspodjela obaveza, sastanci, pa kućne obaveze, odlazak majci… U toku dana stignem bar sa jednim prijateljem popiti kafu, pa onda rad na pisanju i to traje duboko u noć.

“Fitnes ili šetnja su s godinama prioritet.”

Uglavnom sve ove nabrojane uloge stigne obaviti u toku dana. Sve se može stići uz odličnu (ne)organizaciju, kroz smijeh objašnjava.

Jednom kad isteče ka ušću taj izvor

Snova probuđenih u sazvježđu Raka

Pogledat ćeš život svoj u retrovizor

I shvatiti da se izlizala traka,

Ona koja dane po navici vrti

Gdje su uzbuđenja postala lutrija

Sve si dalji sebi a sve bliži smrti...

Minela Moranjkić 23. 09. 2019. 02:15

O njoj se može pisati i pričati danima. Ona je neiscrpan izvor energije, toliko pozitivna da ti se može zavrtoglavati i toliko dobra da ne možeš povjerovati. Njena poezija se ne može opisat riječima, ona se doživljava i proživljava… Tako jednostavno a istovremeno i tako nestvarno djeluje na imaginaciju čitalaca i njihove osjećaje, ali i na čitavu svijest.

Ona je Putnik za svugdje na Cesti za nigdje…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

K kao krofne

12 April 2020

error: Content is protected !!