JUTARNJI MONOLOZI

Pošteno varam

– Iza svakog uspješnog braka stoji žena koja vara. Stvarno ne znam kako tebi to uspijeva?!

– Pa varam i ja.

Uglavnom.

Varam da ne čujem onaj poljubac u obraz svako jutro u isto vrijeme, ni alarm kako zvoni, ni ono kuhalo koje vri, ni vrata od ormara dok traži ispeglanu košulju…

Varam i kad kažem da moram na wc dok ustajem iz kreveta da ga ispratim. Jer ne moram baš svako jutro u isto vrijeme. I dok čekam da mu se lik izgubi iz mog vidokruga. A posebno varam kad se vratim u krevet i govorim sebi da sam super, da mi ne smeta što ostajem kod kuće svako jutro i što ne idem na neki divan i krasan posao da i svog poslodavca malo varam izražajem svoje kreativnosti i fleksibilnosti kako to oni i zahtijevaju.

Nije mi dovoljno da varam samo tu u krevetu sa tim blesavim mislima nego odem do kuhinje da i tamo malo varam. Ustajem prije nje obično svako jutro da mogu makar malo u miru varati. Sipam vodu u kuhalo jednom rukom dok drugom na pretraživaču ukucavam: “Šta danas za ručak?!” E tako, dok jednom rukom varam onom drugom, slobodnom listam ideje, prijedloge i ponude. Listam i razmišljam kako ću tek da se navaram dok budem pila kafu. Uz to ću još prelistati i oglase za posao tek da vidim kakva nova zanimanja poslodavci potražuju. Objavit ću i nove fotografije na jednoj FB stranici, sastaviti neki pametan tekst na drugoj, ne zaboraviti Insta story i još ću pronaći neki jednostavan i “nabrzinu” recept za kolače. Uživam da varam dok pravim kolače. A tek pitu. Ma de… tad sam najviše raspoložena za varanje. Pogotovo kad je krompiruša na meniju pa ono kad rukama sjeckam krompir a nogama varam.

Ipak, nekako najviše volim da varam dok zaljevam kafu i molim Boga da onaj mali trogodišnji ekstremni sportista ne počne sa visinskim pripremama bar prije prvog gutljaja kafe. Imam inspiraciju za novi tekst i samo trebam da ga prekucam, ono dok budem uporedo varala. Prije svega treba staviti supu da se kuha, sastaviti građevinski projekat za još jednu dodatnu sobu za istog tog malog sportistu, treba srušiti i zid u kuhinji da imam bolji pogled na dnevni poravak, urediti kotlovnicu, proširiti i predsoblje za neka dva metra, uključiti dvije mašine veša odjednom, skuhati domaći hljeb jer je nemoguća misija otići do pekare, otputovati časkom do Sarajeva i vratiti se. I naravno uz sve to i pošteno varati.

Najviše inspiracije imam dok varam uz prvi gutljaj kafe…

– Maaaaaaama, gdje si…?!

– Evo me, ljubavi!

– Šta ti to radiš?

– Varam.

– Gdje si bila?

– U Sarajevu.

Tada je moje varanje kulminira i u punoj je snazi… 2000 pitanja zašto, a nijedno zato.

„Hoću meko, hoću pesmice, hoću da piškim, hoću da perem zube, daj mi moj šampon da perem ruke, hooooooću da perem ruke, hoću meko… Maaaaaama, neće tinternet, mama hoću čokoladu, neću supu, neću, neću, neeeeću… Hoću salamu, evo jedem supu aaaaaaa… Daj mi sad čokoladu, hoću kod djeda i nene, hoću napolje, hoću da se ljuljam, idi mi donesi ljulju, neću skuter, hoću motor… Hoću Leni, zove me Nejla, hoću da se ogram sa Nejlom, hoću biciklo, maaaaaaama hoću Nejline papuče, ne da mi Nejla biciklo… Hoću biciklooooo…“

Uz priču o biciklu se baš navaram. Ono pošteno.

Varam i dok uzimam predah.

Nastavljam da varam dok provjeravam da li je gotov ručak. Kreativnost na djelu. Nekako mi se ipak čini da i onaj  Mr. Kichen pošteno vara dok nam daje savjete za pripremu zdravog obroka. O onoj divnoj i krasnoj Praktičnoj ženi da i ne pričam, ne vara vala niko k’o ona, frizura ispod čekića a nokti ispod laserske lampe. Čik joj bilo pa da bude neobična kad je obična pa da i tako vara.

Varam i dok kupim veš sa štrika i stavljam drugi. Pa onda, naravno dok varam, slažem i veš i misli. Slijedeća investicija je sušilica. Odmah poslije nje dolazi televizor u spavaću. Boli me briga što ne bi trebao da bude u spavaćoj ali ja hoću. Hoću jednim okom da gledam u njega a drugim u laptop dok prekucavam taj tekst i da uz sve to varam na miru.

Usisavam i varam. Čistim kuhinju i varam. Posebno sam raspoložna za varanje dok se nerviram oko one staklene ploče sa ringlama. Nju je definitivno izmislio neko ko nikad ništa u životu nije pošteno skuhao. Ribam i varam…

Varam da dobro podnosim nered i haos, da super funkcionišem u takvim okolnostima. Varam da mi ne fali moja organizacija, da je sav taj krš koji jedna trogodišnjakinja napravi izraz kreativnosti i da to baš tako treba. Varam i da treba svaki dan igrati neku kreativnu igricu, plesati uz Baby shark i Banana monkey, izaći na svjež zrak, ne propustiti popodnevno spavanje jer će ispaštati i Pepa prase i svi ukućani redom počevši od djeda kao i najbliže komšije, rodbina i prijatelji.

Varam da sve stižem i da nisam umorna. Varam da mi je super svaki dan imati novu ideju za doručak, ručak, obrok i međuobrok, o večeri da ne pričam. Ko još jede večeru osim nas?! Varam da smo posebni po tome i da je to super. I da mi nije teško napraviti i palačinke kasno u veče, ofarbati kosu nakon cjelodnevnog napornog ali poštenog varanja kao ni okupati onaj trogodišnji kreativni haos.

– Mamaaaaa, hoću u Nejlin bazen. Neću pod tuš, neću peškir, hoću ogitač… bye, bye (maše samoj sebi u ogledalu)… Maaaaama nemoj mi više sušiti kosu… Taaaaajo ugrij mi meeeeko, daj češalj, daj tablet, neću tablet, hoću telefon, nemoj, nemoj, nemoj više…!!

Svakako najbolje vrijeme za varanje je dok mi u ušima zvone sve njene potrebe i želje. Varam da sam super mama koja brine o svom djetetu. A nisam. Nisam, jer varam. Varam da me nije strah kad ima temperaturu, kad je iznenada zaboli stomak ili neće da jede. I da sam dobro, varam. Da nisam dobro, varam. Da je sve divno i krasno, varam. Da ništa nije kako treba da bude, varam. Da sam sretna, varam. Da nisam sretna, varam. Koliko imam godina, da biram poslove, da nije sve u ljetovanju… varam. Da nemam para, varam. Da imam para, varam. I da će sve biti savršeno dobro kad jednog dana budem imala pošteno plaćen posao. Varam, jer neće. I tad ću da varam.

Ne varam samo kako sam super strava ful kul mama nego varam i da sam super supruga. I kako se maksimalno trudim da budem u skladu i sa svim njegovim potrebama i željama.

Jer, kuću sređujem za sebe, a sebe za njega.

– Miriše ti farba, nisi dobro isprala.

– Ako ti smeta okreni glavu na drugu stranu.

– Neću. I nema spavanja. Sjećaš li se šta si obećala?!

– Obećanje je dug.

A teško dužnom!

Stignem još ispeglati mu i košulju za sutra. Poslije toga bar mogu na miru varati dok lakiram nokte.

Iza svakog uspješnog braka stoji žena koja vara…

Tamo negdje, kažu, supruge se takmiče u koje je bolji ljubavnik. Na sastancima sa prijateljicama se ne priča o djeci i njihovim zavrzlamama, ne razmjenjuju se recepti ni ideje za ručak, ne kuka se o hrpi neispeglanog veša i Saletu koji kruži po prodavnicama malih i velikih kućanskih aparata. Ne, priča se u koje je veći i bolji “parlamentarac”. Ako ne varaš nisi IN i nisi poželjna u društvu. Tako kažu.

Teško meni, izgubiću sve prijateljice, jer neću imati vremena za njih budući da varam i dok spavam. I tako evo već tri godine od kako nas je troje, odnosno četiri od kako nas je dvoje.

Varam po čitav dan. Sebe, njega, nju. Svaki dan nekog varam.

Istina, prevari i on, ponekad. Da mu se ne spava kad baš treba da mu se spava. Vara i kad mi ne miriše kosa na farbu. I kad, onako bez ikakvog povoda donese ružu. Ili čitav buket. Čokoladu. Potroši skoro pola plate na moje krpice. Vara da mu nije teško svako jutro ići na posao i slušati isfrustrirane pacijente koje imaju probleme sa svim i svačim  osim sa stvarnom dijagnozom. Vara kad vikendom ujutro pravi kafu, kad mi uključi vitaminsku bombu u venu jer sam se taj dan pošteno preforsirala varanjem, kad se s njom igra prodavača i frizera dok ja u drugoj sobi kucam tekst o tome kako je moj brak uspješan zato što oboje varamo.

A da li se volimo?!  E to je već stvar fizike i naučne fantastike. Teška materija i slučaj za jedno dubokoumno istraživanje. Ali, to ionako nikog ne zanima kad je pošteno varanje u prvom planu.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Putnik za svugdje

11 January 2020

error: Content is protected !!