PISANJE IM ŽIVOT ZNAČI

Obična žena sa neobičnom pričom

„Od danas imam 45 a ove moje bore to i dokazuju. I podočnjaci, i podočnjaci! I ne stidim se, ni ne krijem. Ni bore. Ni lice. Ni godine. Ništa!
Imam ono što mi je potrebno i više od toga, ako govorimo konkretno o borama… I podočnjacima…“

Ko je zaslužan za takav njen izgled i sve bore, borice i podočnjake koji je, kako kaže, krase? Za takvu kombinaciju objašnjava da su potrebni stručnjaci. I to ne bilo kakvi. Bore može i sama, ili uz pomoć muža, naravno sve spontano, ništa isplanirano, ali ne i podočnjake. Za podočnjake su ipak potrebni stručnjaci. Ima ih tri. Tri stručna lica, uzrasta od vrtića do kafića!

Ana Zec Kuntić

 

“Za mene je pisanje nastavak nečega neodrživog što prkosno želim da sačuvam od zaborava.”

Svakome ko je nekad pročitao nešto sa njenim potpisom apsolutno je jasno zašto je ona obična žena sa neobičnom životnom pričom. Kako će se sama predstaviti zavisi od trenutka u kojem se upoznaje s nekim. Kaže da prednost daje spontanosti, što znači da nikad unaprijed ne razmišlja o tome kako se predstavlja ljudima. Nekako to i jeste logično za jednu vagu.

Meni je drago što je na blogu i dalje među najčitanijim tekstovima upravo onaj u kome se nalaze informacije o meni. Znači da ljude zanima ko piše.

Završila je Italijanski jezik i književnost na Filološkom faukultetu u Beogradu. Gimnaziju je, kako kaže, završila tako davno da se ni sjeća čime se vodila kad ju je upisivala. Sjeća se samo da joj je bilo bitno da ne bude strogo usmjerenje, jer nije imala predstavu čime bi tačno htjela da se bavi u životu.

Trenutno radi posao koji najozbiljnije nema veze sa pisanjem i o kome javno ne govori. O ulozi supruge rekla je da pitamo njenog muža, a što se tiče uloge mame, to je najljepša obaveza i odgovornost o kojoj je ikad maštala.

“Gledam ih sve tri, ljubi ih majka, pa ponekad pomislim, šta bi bilo kad bih morala da ih poverim nekome na čuvanje. Nekoj dobro utreniranoj iskusnoj dadilji sa čeličnim živcima i kondicijom dugogodišnjeg maratonca. Samo bi takva mogla da se snađe sa ovom kombinacijom.” – (Strpljen – spašen...)

Osim toga, Ana je autorka bloga Od vrtića do kafića. S obzirom da je majka tri kćerke uzrasta od vrtića do kafića otuda i ideja za naziv samog bloga. Na njemu piše o događajima koji se njenoj porodici i njoj dešavaju gotovo svakog dana. Bira životne teme koje su bliske svim ljudima, ne samo onima koji su se ostvarili kao roditelji. Obrađuje teme koje pogađaju društvo i trudi se da ne pametuje, pridikuje i savetuje kao što se često možemo pročitati na sličnim blogovima koji pokrivaju materinstvo. Ukratko rečeno: piše o realnom stanju stvari ne bježeći od istine.

– Za mene je pisanje nastavak nečega neodrživog što prkosno želim da sačuvam od zaborava.

“Pojedine situacije probude u čoveku nešto što ga natera da u sebi istraži mogućnosti, pronađe najbolji izbor i iskaže osobine koje mu pre nisu bile potrebne, bio ih on svestan ili ne.” (Brokoli jedne ljubavi)

Blog piše otkad se odlučila da će objaviti knjigu ‚‚Dečak sa kosom od zlata“ a najčitaniji tekstovi su iz istoimene rubrike “Kosa od zlata” koji govore o dečaku koji je prerano napustio ovaj svet, ali koji upravo kroz priče nastavlja da živi

Blog sam pokrenula upravo zbog knjige, s namerom da njene pojedine delove objavim pre nego što donesem konačnu odluku. Sada, posle godinu dana objavljivanja priča, kada ste me uverili da najviše volite da čitate moju tugu, koliko god da je bolno, pustiću je od sebe…

Knjiga govori o životu njenog malog sina koji je bolovao od raka, o njihovoj zajedničkoj borbi, o načinu liječenja, zdravstvenom sistemu koji se, kako i sama kaže nažalost, nije poboljšao ni posle punih deset godina, o slučajnostima koje ne postoje, o vječnoj ljubavi i onome šta ostaje iza čovjeka… Pisala ju je punih 8 godina.

I to je zapravo ta njena neobična priča koju je prenio i Blic i s kojom je gostovala na Prvoj TV nakon što je izdala knjigu.

Objavila ju je pod izdavačkim okriljem mladih ljudi okupljenih pod nazivom Bloger fest koji podržavaju talenat i vrednost.

“Iako mu srce više ne kuca i iako više ne diše i nije više ovde sa nama, imam ga u snovima. Tamo nije bitno srce, ni disanje… Samo osmeh… Možda tamo kroz osmeh diše. I osmehom zamenjuje otkucaje srca. Ako je to istina, onda ga on ima dovoljno i za više života.” (Prozori)

Ana je klinka koja je išla na proteste i verovala u bolje sutra.

Vjeruje u dobar ishod i onda kada se čini da je on nedostižan.

Ona je neko ko je završio pjesmicu o zeki sa sretnim završetkom…

I neko ko bira papuče prema satu…

S obzirom na dinamiku njene svakodnevice biće još mnogo, mnogo novih tekstova…

 

error: Content is protected !!