JUTARNJI MONOLOZI

Inače moj dobar prijatelj

Prošlu novogodišnju noć sam bila sama. I po statusu i po ambijentu. Niko mi to nije htio vjerovati, ali jesam. Obukla sam crveno, po nekom glupom praznovjeruju da mi seksualni život bude ispunjen i zaspala prije nego je otkucala ponoć.

Te prve večeri u novoj godini kada sam se našla sa društvom u gradu na pitanje gdje sam bila odgovorila sam kako mi tadašnji dečko ima dužu bradu i kraće pantalone i da on takve praznike ne slavi pa nisam ni ja. Naravno, to su mi vjerovali. Ljudima trebaš reći samo ono što oni žele da čuju i stvar je riješena.

Ove sam godine njen kraj ispraćala u oporavku od prekida ozbiljne veze. Možda sam ovo ozbiljne trebala staviti pod znake navoda jer sa nekim ko ti ni rođendan ne čestita na vrijeme sve je samo nije ozbiljno. Uglavnom, prekinula sam tu takozvanu vezu i otkočila ručnu kočnicu. A inače moj dobar prijatelj je bio tu da me nasmije, da očisti zrak koji je bio zagađen i napravi sok od grožđa za moju bolju krvnu sliku. Kaže da mi je neko bjelilo napalo lice od kako sam se vratila iz tog željeznog grada, a i nije mu baš bilo nešto posebno drago što sam htjela otići tako daleko. Naravno, ako je to za moje dobro onda je sasvim u redu. Svi su mogli da imaju nekoga ali za mene nikad niko nije bio dovoljno dobar. Nije mi to nikad rekao, ali sam ja to nekako osjećala.

Nije važno gdje si, nego sa kim si.

Inače moj dobar prijatelj je u srednjoj školi bio omiljeni učenik profesoru kojem niko nije bio omiljen. Zašto?! Pa zato što je on bio njegov jedini učenik imenjak. Bio i ostao. U vremenu kad su imena od tri slova moderna niko više ne daje tradicionalno ime djetetu. Međutim, moj drug je dobio ime po djedu. I ličio je na njega. Svojim vicevima i šalama nas je toliko puta nasmijao da ga drugačijeg ne znamo i ne pamtimo. Doduše, ne znaju svi, ali ja znam. Pamtim vrijeme u kojem mu je bilo toliko teško da sam se bojala da će se ugasiti onaj izvor inspirativnog zezanja na svačiji račun a najviše na njegov. Dobar je. Zato nije ni prošao dobro u ovom jebenom životu. Nije završio te neke više i visoke škole kao neki drugi muškarci iz naše grupe i postao Casanova. Nije ga interesovala ni politika iako se u njegovoj porodici desila podjela na dva entiteta. Ipak, ono što on radi – radi najbolje. I mirno spava. Čuvaju ga Bog i njegova dobra djela.

I to večer je napravio jedno dobro djelo… smijala sam se dok mi se vilica nije ukočila i nisam počela osjećati bol u stomaku. Bila sam zaboravila koliki je kapacitet njegovih šala. Na svačiji račun, najviše na njegov. Istina je uvijek najsmješnija, znao bi reći moj bivši dragi. Naravno, po običaju je opet preokrenuo radnju u svoju korist i ispričao koliko sam bila pijana da me doveo kući držeći ispod ruke da ne padnem. Ok, neka i ovaj put bude tako, samo nek ostane uvijek takav.

Maltretiraju nas ovih dana s tim novogodišnjim odlukama, te trebamo ovo te trebamo ono, te moramo ono, te moramo ovo. Ma sve što stvarno trebamo je biti nasmijani i sretni, siti i s onima koji nas vole. I praviti viceve od teških životnih situacija baš kao što radimo svih ovih godina inače moj dobar prijatelj i ja. Čak i kad nisi u stalnom radnom odnosu, nemaš uplaćeno penziono i invalidsko pa još te i u stranačkoj partiji izbrišu zbog javnog izkazivanja mišljenja.

Ovu Novu godinu ćemo slaviti zajedno, baš kao i prije 20, kad je počelo naše prijateljstvo. Nadam se da će trajati još 25 pa opet i da ćemo se i dalje smijati našim srećama i nesrećama. Naše su kakve god da su, a kome se ne sviđaju nek prekidaju sa nama ne samo ona virtualna i partijaska prijateljstva, nego i ova iz jebenog stvarnog svijeta.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Never give up!

30 January 2015

error: Content is protected !!