BLOGGIRANJE

Budite svoji, pa kako god

Volim da volim. I da pišem. Pisanje mi život znači – upravo ovako stoji u BIO svih mojih profila na društvenim mrežama. To sam ja u dvije rečenice za virtualni svijet koji me ne poznaje. U stvarnom životu opis je malo duži: NOVINAR (po zanimanju), BLOGGER (po želji), ŽENA (po opredjeljenju) i MAMA, prije svega!

Kako sam počela da bloggiram?!

Dakle…

Objektivna sam i po horoskopu i po zanimanju. Komunikativna, organizovana, odgovorna i nepogrešivi detaljista. Ne podnosim nered i nerad. Pišem, kuham, vozim i ekonomična sam. Iz svega prethodno navedenog imam po jednu diplomu. Kao i uvjerenje za položene Zakone za rad u državnoj službi. Informatičku pismenost usavršavam od kako su se kompijuteri pojavili na našem tržištu, kao i internet. S jezicima se snalazim. I sve sam postigla sama svojom upornošću.

Čak i loš orginal je bolji od dobre kopije.

Kada sam najvišom ocjenom odbranila diplomski rad na Odsjeku žurnalistika FF u Tuzli znala sam da ću ostaviti pisani trag iza sebe. Volja i talenat da ispričam priču tročlanoj komisiji o tome kako je muzika postala stil života i upoređujući sadašnji turbo folk sa našom tradicionalnom sevdalinkom pokrenuli su lavinu pozitivnih komentara a neke ostavila i bez riječi. Sjećam se i danas kako je moj tadašnji mentor iskoristio pravo da mi ne postavi pitanje na kraju izlaganja jer sam obradom teme dala sve adekvatne odgovore. Prva sam koja je u televizijskom prilogu u sklopu odbrane na jednoj visokoškolskoj ustanovi uvrstila Seku Aleksić, turbo-folk pjevačicu sa jedne i dr. Hašima Muharemovića sa druge strane.

Međutim, i pored svih diploma, kurseva, edukacija, volontiranja i rada na sebi adekvatno zaposlenje nisam mogla pronaći. Svašta sam znala i htjela ali nisam mogla. Prepreke su se nizale a moji pokušaji da bilo šta postignem padali su u vodu. Toliko puta su mi rekli kako sam promašila profesiju da sam od tuđih mišljenja počela biti slabija. Nakon nekoliko stotina odbijenica za konkurisane poslove, nakon svih zatvorenih vrata ili praznih obećanja da će me kontaktirati ako se ukaže potreba (dakle NIKAD), nakon kiselog (pod)smijeha onih koji su smatrali da su mi napravili životno važnu uslugu odobrenjem besplatnog rada u njihovim firmama, nakon omalovažavanja i potcjenjivanja kvazi šefova u takvim firmama i nakon što sam bukvalno pobjega iz JU koja se bavila kulturom i informisanjem u kladionicu… riješila sam da stavim tačku i uzmem stvari u svoje ruke.

Tek toliko da se zna – u kladionici se nisam dugo zadržala. Ipak, upravo ona je bila pokretač da se okrenem onome što volim, što jesam i onome što zaslužujem. Pisanju.

I tu je počela priča o pokretanju bloga.

Tu je počelo moje bloggiranje kroz riječi, rečenice, tekstove i objave.

Prvi jutarnji monolozi

Napravila sam pauzu od svega, skuhala kafu i počela istraživati blogo svijet. Tako je jedno izvjesno vrijeme izgledala moja jutarnja rutina. Ta ista rutina proizvela je moje najčitanije tekstove i saznala sam da najbolju inspiraciju imam upravo u jutarnjim satima, nakon buđenja. Uz obrazovanje i želju da pišem, inspiracija je sama dolazila. Istina, u početku su nailazili trenuci sumnje u sebe, preispitivanje, odustajanje. Međutim, imala sam sreću da su pored mene bile osobe koje su me bodrile i davale vjetar u leđa kada bi nadolazila nepovoljna klima. Imala sam samo JEDNOG vjernog čitatellja, odnosno čitateljku. Bija je to moja najbolja prijateljica, iako hiljade i hiljade kilometara daleko. Povjerenje koje mi je davala bilo je zahvaljujući tome što je imala nebrojeno pročitanih knjiga iza sebe a voljela je da čita različite stilove. Kada sam prvi tekst pustila u eter i zakoračila u svijet bloga došla je još jedna podrška, od žene koja me dočekala raširenih ruku i nudila savjete i upute k’o da sam joj najrođeniji rod, iako me nikad nije vidjela. A ja sam korak po korak išla kroz svijet bloga i stigla ovdje gdje sam sada.

Mogu i hoću…

Pišem i volim samu sebe. Uživam jer sam svoja. Nemam nestručnog šefa koji mi diše za vratom ni fiksnog radnog vremena koje jedva čekam da prođe. Tuđa mišljenja su mi bitna i uvažavam ih ali ne zato što sam slabija nego zato što sam uz pisanje postala mudrija. Nemam više problem sa samopouzdanjem kojeg sam imala zahvaljujući ljudima koji su se zapravo bojali moje blizine. Tada to nisam shvatala. Sada znam.

Moj moto je i dalje: Mogu i hoću.

Vrata na koja sam ja nekad kucala a bivala zaključana sada su otvorena za sve ljude koji od mene traže pomoć prilikom pisanja. Veliki je krug prijatelja koje sam stekla, poslovnih saradnika s kojima dijelim iskustva ali i onih koji su tek na početku i pitaju me za savjete, upute i mišljenje. Od svega me svakako najviše raduje to što ŽELE da sarađuju sa mnom. Tako je, zaista žele, jer cijene, poštuju i vole moj rad.

Zašto sam počela da pišem blog? Zato što mi pisanje život znači. Ali i zato što sam htjela nekome kao ja biti inspiracija i podrška da radi ono što voli. Možda ste neko ko zna da napravi divne fotografije, voli šminku, uživa u kombinovanju odjeće, talentovane ste za ručni rad, znate odlično da miješate sastojke i kuhate, pišete pjesme, poeziju, prozu, zaljubljene ste u cvijeće i biljke… Sasvim je svejedno šta radite sve dok uživate u tome i slušate svoje srce.

Samo srce zna šta je najbolje za nas.

I najvažnije je da budite svoji, pa kako god. Jer, čak i loš orginal je svakako bolji od dobre kopije.

 

Comments

9 August 2020 at 17:10

Ženo, ja sam tekstom oduševljena. A ti što su te gledali s podsmjehom će tek postati svjesni kakvu su sjajnu osobu potcijenili. Bravo za tvoj rad i što se trudiš i radiš ono što voliš.❤️



Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

error: Content is protected !!